Slobodna Jugoslavija

[Zagorac]

Drugovi i drugarice,

Uvjerio sam se da se nigdje na internetu nemože naći niti kratka a kamoli tek opširna biografija narodnih heroja iz mog kraja pa sam nakon kraćeg istraživanja i pisanja odlučio da tako više nebude.

Svi tekstovi su preuzeti iz knjige - Narodni Heroji Jugoslavije pa tako ništa nije izmišljeno niti lažirano.

Nadam se da će ovo još nekome koristiti i pomoći.

Odlučio sam proširiti temu pa je prvotni naslov "Narodni Heroji Hrvatskog Zagorja" izmjenjen u Hrvatsko Zagorje u NOB što je ujedino i naslov knjige iz kojeg su neki tekstovi preuzeti.

Proleteri svih zemalja ujedinite se!






Štrok Pavla Izidor Mrkić

Rođen je 24. travnja 1911. u Podgori, Krapina, Hrvatska.

Izidor je odrastao u radničkoj porodici, a i sam je bio metalski radnik. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, a strojobravarski zanat u Žutnici, gdje je ostao na radu do 1927. godine, kada se njegova porodica preselila u Zagreb. Rano je pristupio radničkom pokretu, a posebno se isticao sindikalnim radom. Kada je u Španjolskoj počeo građanski rat, Štrok odlazi da se bori, kao dobrovoljac, na strani Republikanske armije. U Španiji je ostao do kraja 1938. godine. Tada je primljen u Komunističku partiju. Na povratku iz Španjolske, bio je interniran u Francusku, gdje je ostao u koncentracionom logoru do ožujka 1941. godine, kada se, da bi se mogao lakše vratiti u Jugoslaviju, javlja na dobrovoljni rad u Njemačku. Iz Njemačke se, posebnim kanalima, prebacio, početkom srpnja 1941. godine, u zemlju. Poslije dolaska u Zagreb, aktivno se uključuje u pripreme za podizanje ustanka. Zajedno s još nekim svojim drugovima iz Španjolske, Izidor štrok, poslije nekoliko dana boravka u Zagrebu, odlazi u Karlovac, gdje se susreće s Josipom Krašem. Uz pomoć partijskih veza u Karlovcu, Štrok odlazi na Debelu kosu, ogranak Petrove gore. U Tušiloviću, gdje se formira prvi partizanski odred, dolazi u prvi dodir s partizanima i pomaže im u radu, prenoseći im svoja iskustva iz Španjolske. U listopadu 1941, ističe se u napadu na neprijateljsko uporište na Perjasici. Tada postaje politički komesar Čete, a ubrzo zatim, u prosincu 1941, i politički komesar bataljona.

Sredinom 1942. godine, prema direktivi Glavnog štaba Hrvatske, štab Druge operativne zone donio je odluku da se na Žumberku formira četa od četrdesetak dobrovoljaca koja bi bila upućena na Kalnik, i da sa tamošnjim partizanima i dobrovoljcima, koji su bili upućeni iz Slavonije, formira Kalnički partizanski odred. U četi dobrovoljaca nalazio se i Izidor Štrok. Na putu za Kalnik, četa je vodila gotovo svakodnevne borbe. Između ostalog, uništila je neprijateljsku posadu na željezničkoj stanici Ključ, zapalila željezničku stanicu u Zaboku, vodila borbu kod Marije Bistrice, i razbila posadu u Đurmancu. U studenom 1942. godine, četa je u stanici Cerje Tužno zarobila vlak koji je trebalo da krene prema Varaždinu. Partizani su se ukrcali na vlak i krenuli prema Varaždinu, želeći da što prije stignu na Kalnik. Četiri kilometra pred Varaždinom, partizani su se iskrcali, zapalili vlak i tako ga, u punoj brzini, pustili u stanicu. Ta je akcija imala veliki odjek u cijelom Hrvatskom zagorju.

Poslije formiranja Kalničkog partizanskog odreda, Izidor Štrok je postao njegov komandant. Zbog akcija čete dobrovoljaca sa Žumberka (ona je, prilikom formiranja Odreda, ušla u njegov sastav, kao 3. bataljon), neprijatelj poduzima u studenom i prosincu 1942. godine, veliko ofenzivu na Kalnik. Pred nadmoćnim neprijateljskim snagama, Odred je prisiljen na povlačenje. Prvi bataljon kreće prema Zagrebačkoj gori, Drugi na Bilogoru, i Treći na Ivančicu. Poslije ofanzive, u prosincu 1942. godine, Odred se vraća na Kalnik. Prema naređenju Glavnog štaba Hrvatske, 1. i 2. bataljon odlaze u Slavoniju da ondje pojačaju jedinice NOV, a na Kalniku je ostao samo 3. bataljon, koji je postao jezgra oko kojeg se stvorio novi Kalnički partizanski odred, na čijem je čelu bio Izidor Štrok, Štrok je, također, ostao na Kalniku zajedno sa svojim drugovima, koji su s njim stigli na Kalnik iz Žumberka.

U ožujku 1943. godine počinje nova neprijateljska ofanziva na Kalnik. Odred se mora povući u Moslavinu, a poslije završetka ofanzive ponovo se vraća na Kalnik. Tu Odred organizira niz uspješnih akcija. Početkom lipnja 1943. godine, na područje sjeverozapadne Hrvatske dolazi 12. slavonska proleterska divizija, koja zajedno s Kalničkim partizanskim odredom, i uz pomoć artiljerijskog domobranskog diviziona koji je prešao na stranu NOP-a, u noći između 13. i 14. lipnja 1943. godine oslobađa Lepoglavu.

U rujnu 1943. godine, Izidor Štrok postavljen je za komandanta brigade "Braća Radić", koja pod njegovom komandom oslobađa Novi Marof, Varaždinske Toplice, i u Šemovcu vodi uspješne borbe s dvije ustaške bojne. U prosincu 1943. godine, Izidor štrok je postavljen za komandanta 32. divizije, koja je pod njegovom komandom izvršila niz uspješnih operacija u Hrvatskom zagorju. Kolovoza 1944. godine, Štrok je postavljen za načelnika divizije KNOJ-a, a početkom 1945. godine za komandanta Autokomande JA u Beogradu.

Poslije oslobođenja, Izidor Štrok je postavljen, u Sloveniji, za šefa delegacije za raspodjelu robe koju je poslala UNNRA. Početkom 1946. godine, postavljen je za tehničkog direktora "Auto-saobraćaja Hrvatske", a sredinom 1946. je upućen u Tiranu, kao instruktor auto-saobraćaja, gdje ostaje do kraja 1946. godine. Poslije povratka u zemlju, bio je na nizu dužnosti u JNA, do 1956, kada je, u činu pukovnika, preveden u rezervu.

Poslije izlaska iz Armije, kratko vrijeme radi kao direktor VIMPIKa u Vrbovcu, a zatim niz godina kao direktor "Hospital-denta", poduzeća za promet medicinskim i zubarskim instrumentima, aparatima i priborom.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih odlikovanja.

Narodnim herojem proglašen je 27. studenog 1953. godine.

[Zagorac]

Belinić Bartola Marko

Rođen je 13. augusta 1911. u Jakovlju, Donja Stubica, Hrvatska. Sin zagorskih seljaka, Belinić je u zavičaju upoznao samo siromaštvo i težak rad. U zagrebačkoj radničkoj sredini formirao se u istaknutog revolucionara, koji je lični život podredio interesima svoje klase i naroda. Kao jedanaestogodišnji dječak došao je u Zagreb na učenje krznarskog zanata, a tri godine kasnije već je aktivan član radničkih kulturnih i sportskih društava. Od najranije mladosti pokazao je posebnu smionost za rad u klasnim radničkim sindikatima, i tom svom opredjeljenju za neposredan rad s masama, u bazama Pokreta, ostat će vjeran za cijelo vrijeme svoje revolucionarne djelatnosti.

Kao nadaren i bistar mladić, sposoban organizator i sugovornik koji govori jezikom razumljivim radniku, Belinić je bio omiljen naročito u radničkim četvrtima. Umio je da neorganizirani bunt usmjeri revolucionarom cilju. Takvog rukovodioca, uvjerljivog tumača političke linije i programa Komunističke partije Jugoslavije, zagrebačka partijska organizacija primila je u svoje redove kad se već oporavila od udaraca šesto januarske diktature, i kad je odlukama IV konferencije KPJ revolucionarni pokret radničke klase dobio čvrstu platformu i široki zamah upravo u njegovoj proleterskoj osnovici.

Belinić je primljen u KPJ 5. decembra 1934, a 1935. sekretar je Petog rajonskog komiteta — područja najrevolucionarnije zagrebačke četvrti, Trešnjevke, koju su sami radnici prozvali "Crvenom republikom". U decembru 1935. on je sekretar Mjesnog komiteta KP Hrvatske za Zagreb. U neprekidnoj političkoj djelatnosti Belinić je, početkom 1936, uhapšen, ali ga je, u oktobru iste godine, zbog nedostatka dokaza, sud oslobođio. Od 1937. djeluje u Varaždinu u URS-ovim sindikatima,
vnih radnika, a od februara 1938. i kao član Okružnog komiteta KP Hrvatske za Varaždin.

No, uz sve obaveze u Zagrebu, i potom u Varaždinu, ne zaboravlja zavičaj. Organizira, 1937. i prvu partijsku organizaciju u Oroslavlju.
Ta mnogostrana Belinićeva politička djelatnost — od svakodnevnih profesionalnih obaveza na pregovorima s poslodavcima i borbi za priznavanje i potpisivanje kolektivnih ugovora u pojedinim Ivofnicama, do ilegalne organizacije demonstracija ili štrajkova—nije mogla ostati nepoznata policiji. U augustu 1938. ponovo je uhapšen, u novembru 1939. dobiva izgon iz Varaždina, a u decembru iste godine upućen je u Lepoglavu. Kada se (u martu 1940) vratio iz Lepoglave, opet ulazi u URSSJ, kao profesionalni sindikalni funkcioner; tu djeluje do raspuštanja tih sindikata, odnosno do njegova ponovnog hapšenja, potkraj 1940. godine. Bilo je to Belinićevo posljednje hapšenje. Ovaj je put uspio pobjeći iz vlaka kojim je ponovno upućen u Lepoglavu. Otada živi u i legalnosti, i do okupacije zemlje djeluje kao profesionalni partijski radnik.

Uz ove svoje obaveze, Belinić je stizao da praktičnu djelatnost sindikalnog i partijskog rukovodioca dopuni i pisanom riječju u radničkoj štampi. Redovno je surađivao u ,,Radniku" (1937) i "Radničkom tjedniku" (1938 - 1939.)

Okupaciju zemlje Belinić je dočekao kao član Mjesnog komiteta KP Hrvatske za Zagreb. Od prvih dana oružane borbe, prekaljeni i iskusni revolucionar preuzima najodgovornije političke i vojne funkcije. Organizira Prvi zagorski partizanski odred, član je Povjerenstva CK KP Hrvatske za Zagreb, član Oblasnog komiteta KP Hrvatske za Zagrebačku oblast, politički komesar Druge operativne zone, a od novembra 1943. član Politbiroa CK KP Hrvatske. U vrijeme NOR-a Belinić se posebno angažirao da oživotvori revolucionarne ciljeve kojima se posvetio od najranije mladosti: jedan je od osnivača prvih narodnooslobodilačkih odbora na oslobođenoj teritoriji u Hrvatskoj, i beskompromisan borac za izgradnju narodne vlasti. Biran je i u najviše predstavničke organe zemlje (od njihova konstituiranja): AVNOJ i ZAVNOH.

Poslije oslobođenja Jugoslavije, Belinić se izvjesno vrijeme opet vraća sindikalnoj djelatnosti, kao predsjednik Zemaljskog vijeća Sa-veza sindikata Hrvatske; zatim je biran za predsjednika Oblasnog narodnog odbora i sekretara Oblasnog komiteta KP Hrvatske za Zagrebačku oblast, a od 1945. do 1969. i za poslanika u Saboru Hrvatske i Saveznoj narodnoj skupštini. Istodobno je bio i dan Politbiroa, odnosno Izvršnog komiteta, CK SK Hrvatske i Član CK SK Jugoslavije, a također i Član Izvršnog vijeća Sabora Hrvatske. Od Osnivačkog kongresa SUBNOR-a Jugoslavije do 1969. bio je član Predsjedništva njegova Centralnog odbora, a od 1961. do 1969. i predsjednik SUBNOR-a Hrvatske. Bio je Član Savjeta Republike Hrvatske.

Narodnim herojem proglašen je 24. jula 1953. godine.

[Zagorac]

Gluhak Ivo

Rođen je 1922. u Konjščini, Zlatar, Hrvatska. Kao dječak preselio se u Zagreb, da uči trgovački zanat. Tu je došao u doticaj s naprednim omladincima, medu kojima je ubrzo zapažen svojim interesovanjem za politička zbivanja i za klasni radnički pokret. Kao provjereni aktivist, koji je sve zadatke obavljao predano i savjesno, Ivo je 1939. primljen u

Savez komunističke omladine Jugoslavije. Uoči rata, jedan je od najaktivnijih radničkih omladinaca — komunista, koji oko sebe, kroz različite oblike djelovanja, okuplja sve antifašističke elemente u redovima mladih.

Poslije okupacije zemlje, kao član zagrebačkog Mjesnog komiteta Saveza komunističke omladine Jugoslavije, Gluhak je jedan od organizatora borbenih omladinskih grupa u Zagrebu. Zajedno s Antom Milkovićem i Rudolfom Kroflinom, sudjeluje u diverziji na pruzi Zagreb — Sisak. Iako je, zbog premale količine eksploziva. oštećeno tek nekoliko vagona, ta je akcija imala veliki odjek i bila moralni podstrek za niz mnogo uspješnijih pothvata. Petnaestog jula 1941. Gluhak sam pali ustaško skladište sijena u Kustošiji. Bio je i jedan od članova grupe zagrebačkih skojevaca koji su, 1č. augusta 1941, pod vodstvom Slavka Komara, izvršili napad iz Botaničkog vrta na pripravnike Pavelićevog "Tjelesnog zdruga". Tada je ranjeno 28 ustaša. Akcija je izazvala paniku u ustaškim i njemačkim redovima, i zbog nje je uhapšeno i ubijeno oko 700 ljudi. Slijedećeg dana (5. augusta) uhapšen je i Ivo Gluhak. Osuđen je na smrt, ali pošto nije ništa priznao, kazna mu je, kao malodobniku, zamijenjena na dvije godine robije. U vrijeme izdržavanja kazne, Ivo je stekao povjerenje upravnika zatvora, koji ga je puštao u grad bez policijske pratnje. Tako je uspio da stupi u vezu sa svojim starijim bratom Vladom, koji je tada bio jedan od partijskih rukovodilaca u Zagrebu, i da se uz njegovu pomoć prebaci na oslobođenu teritoriju — na Kordun.

Kao i u okupiranom Zagrebu, i sada, u borbi, Ivo je pokazao iste osobine: neustrašivost i hrabrost.

Poginuo je u prvim borbenim redovima, u sukobu s nadmoćnim neprijateljskim snagama, u oktobru 1941. godine.

Narodnim herojem proglašen je 20. decembra 1951. godine.

[Zagorac]

Gregorić Pavle

Rođen je 18. oktobra 1892. godine u Zlataru, u Hrvatskom zagorju. Srednju školu je završio u Zagrebu, a studije medicine počeo u Gracu (1911—1914), ali ih je morao prekinuti zbog početka prvog svjetskog rata. Mobiliziran je, kao sanitetski oficir, u austro-ugarsku vojsku. Poslat je na ruski front, gdje je, kod Pšemisla, ubrzo zarobljen. Kao zarobljenik, prijavio se za dobrovoljca (1916) u Srpski dobrovoljački korpus koji je učestvovao u borbama na Dobrudži. Posle februarske revolucije u Rusiji (1917), stupio je u rusku armiju, koju je ubrzo napustio i postao vojnik jugoslavenskog bataljona u Kijevu. Ovaj bataljon je, kasnije, prebačen u Sibir, u Tomsk, i preformiran u puk koji je nosio ime "Malija Gubec."

Gregorić se u Tomsku (1919) povezao s organizacijom Lenjinove boljševičke partije. Sproveo je agitaciju u svome puku, i kompletnog ga preveo na stranu " Crvene armije. U to vrijeme, u ljeto 1920. godine, postao je član Ruske komunističke partije (boljševika). Iste godine, u zimu, upućen je u Moskvu, gdje je pomogao formiranju škole "crvenih komandira" za Jugoslavene - učesnike oktobarske revolucije. U toj školi je držao političku nastavu, i bio sekretar partijske ćelije. Nedugo iza toga, augusta 1921. godine, vratio se u Jugoslaviju. Odmah se uključio u Pokret i postao član, tada već zabranjene i ilegalne, Komunističke partije Jugoslavije. Nastavio je studije medicine, koje je završio 1924. godine u Zagrebu. Posle završetka studija, radio je u raznim krajevima zemlje, učestvuju i istovremeno u akcijama KPJ. Radio je u Kraljevici, Trogiru, Gospiću, Zagrebu i drugim mjestima. U Kraljevici se prvi put sreo s metalskim radnikom Josipom Brozom.

Gregorićeva aktivnost nije izmakla policiji, koja je motrila svaki njegov korak, pokušavajući da onemogući njegov revolucionarni rad. Proganjan je i hapšen. Drugi put se sreo s Josipom Brozom kada ga je, po zadatku partijske organizacije u Zagrebu, posjetio u Lepoglavi.
Sud za zaštitu države osudio je Gregorića na dvogodišnju robiju (1932). Nastavio je borbu i tamo. Zbog učešća u jednom štrajku političkih osuđenika, kazna mu je povećana za dvije godine robije.

Posle izlaska s robije, Gregorić preuzima najodgovornije zadatke u Pokretu. Izvjesno vrijeme je radio na organiziranju ilegalnih punktova za slanje dobrovoljaca u Španiju. Radio je i u partijskoj tehnici i u uređivanju ilegalnog "Vjesnika". Na Osnivačkom kongresu KP Hrvatske, u ljeto 1937, izabran je za člana CK KP Hrvatske. Ni tada njegova aktivnost ne ostaje nezapažena od režima. Nastoje da ga izoluju; zajedno s ostalim revolucionarima,
je ostao od decembra 1939. do maja 1940. godine.

U martu 1941. pred napad fašističke Njemačke na Jugoslaviju, ponovo je uhapšen zajedno s Otokarom Keršovanijem i Ognjenom Pricom; ali je, neposredno prije dolaska Nijemaca, uspio da se izbavi iz zatvora. Po zadatku CK KPJ, išao je kod komandanta Zagreba, da traži oružje za radnike da se odupru fašističkim agresorima i brane zemlju, ali je bio odbijen.

Posle sloma Kraljevine Jugoslavije, učestvovao je na Majskom savjetovanju CK KPJ u Zagrebu, na kome su donijete značajne odluke o pripremi oružane borbe naroda i narodnosti Jugoslavije.

Ubrzo zatim, Gregorić je poslat u Moslavinu i Sloveniju, da organizira ustanak. Od jeseni 1942. prešao je na oslobođenu teritoriju Like i Korduna, gdje se nalazio GS NOV i POJ Hrvatske i CK KPH.

Pavle Gregorić je od prvih ustaničkih dana dao značajan doprinos i organiziranju narodne vlasti na oslobođenoj teritoriji. Vršio je odgovorne funkcije u najvišim organima revolucionarne vlasti. Jedan je od osnivača i sekretar ZAVNOH-a. Bio je vijećnik I i II zasjedanja AVNOJ-a.

Poslije oslobođenja, Gregorić je vršio najodgovornije funkcije u društvenom i političkom životu Hrvatske i Jugoslavije. Bio je član jedinstvene Savezne vlade, a zatim i predsjednik Savjeta za narodno zdravlje, Član SIV-a, poslanik Sabora Hrvatske i Savezne skupštine u više saziva, ambasador FNRJ u Italiji. Biran je za člana CK SKH i Slana CK SKJ (na V, VI i VII kongresu). Bio je član Saveznog odbora SSRNJ, a više godina, predsjednik Jugoslavenskog crvenog križa i Savjeta Federacije.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941, Ordena junaka socijalističkog rada i više domaćih i stranih odlikovanja.
Narodnim herojem proglašen je 27. novembra 1953. godine.

[Zagorac]

Krkač Marka Ivan

Rođen je 30. ožujka 1911. godine, u siromašnoj seljačkoj obitelji, u Jakovlju, Krapina, Hrvatska. Svoj dom napustio je dosta rano, i otišao u svijet u potragu za boljim životom. Put ga je doveo u Zagreb, gdje se zaposlio kao radnik. Tu je vrlo brzo upoznao i okusio nepravdu i nevolje koje su pritiskale radnike velikog grada,
Neopravdano otpušten s posla, Ivan Krkač je 1933. pucao, na Savskoj cesti u Zagrebu, na inženjera Elznera. U to doba još nije pripadao organiziranom radničkom pokretu, pa je njegov atentat bio spontan protest protiv postupka poslodavaca prema radnicima. Zbog toga je uhapšen 3. listopada 1933, i osuđen na 4 godine robije. Kaznu je izdržao u kaznionici u Lepoglavi, gdje se upoznao i zbližio s Martinom Franekićem. Franekić, poznati komunist, pomagao mu je da se što bolje upozna s radničkim pokretom, kojemu je Krkač aktivno pristupio čim je pušen s robije. Poslije robije, Krkač se vratio u svoje Jakovlje, i tu već 1938. godine osnovao Odbor Stranke radnog naroda, koji je, dvije godine kasnije, s proljeća 1940, prerastao u partijsku organizaciju. Sekretar novoosnovane partijske organizacije postao je Ivan Krkač, a kada je, listopada iste godine, osnovan Općinski komitet za općine Pušću i Bistru, Krkač je izabran za Člana tog komiteta.

Velike su zasluge Krkača za razvitak naprednih ideja, a kasnije i ustanka u Jakovlju. Zbog takvog rada, žandari su ga stalno imali na oku i progonili, ali to Krkača nikad nije pokolebalo.
Poslije dolaska okupatora u Jugoslaviju, Krkač se aktivno uključuje u pripreme ustanka u svom kraju. Početkom kolovoza 1941. godine, izabran je u Kotarski komitet Komunističke partije za Zagreb, koji je rukovodio organiziranjem ustanka u selima u kojima je djelovao Krkač. Ma tom području, za vrlo kratko vrijeme osnovao je partijske organizacije, a u nekoliko sela i narodnooslobodilačke odbore. Studenoga 1941. godine, na Okružnoj partijskoj konferenciji, izabran je za člana Okružnog komiteta Komunističke partije za Zagreb. Bio je i član Biroa.

Ivan Krkač je jedan od organizatora prvih partizanskih jedinica, osnovanih u ovom kraju ožujka 1942. Kao politički komesar 1. zagorske partizanske čete, hrabro se borio na teritoriju kotara Donje Stubice. 8. travnja 1942. godine, Ivan je s četom napao Donju Stubicu, i tako onemogućio proslavu prve godišnjice Nezavisne Države Hrvatske. Njegova četa izvršila je uspješan napad i na žandarmerijsku stanicu u Donjoj Bistri. Pored ostalih akcija, četa je izvršila i diverziju u Tekstilnoj fabrici u Oroslavlju.

Poginuo je boreći se do posljednjeg daha, u borbi s ustašama i žandarima, 15. svibnja 1942. godine, u Martincima, blizu ceste između Zlatar-Bistrice i Zlatara. Tu je, u seoskom mlinu — gdje se sa svojim pratiocem sklonio da se malo odmori i dalje nastavi put — Krkač opkoljen od ustaša i žandara. Poginuo je hrabro se boreći, kao komesar 1. zagorske partizanske čete. Poslije smrti, u njegovoj ruci nađena je odvijena bomba, koju nije stigao baciti na neprijatelja.

Njegovom smrću Partija je izgubila jednog od najboljih i talentiranih drugova, koji je imao mnogo uslova da se razvije u vrlo sposobnog partijskog funkcionera.

Narodnim herojem proglašen je 9. veljače 1952. godine.

[Zagorac]

Kroflin Rudolf

Rođen je 15. travnja 1916. u Lenjišču, Klanjec, Hrvatska. Uoči rata, zaposlio se u Zagrebu kao kovački radnik, u tvornici "Ventilator". Kao bistar mladić, našao se u krugu naprednih radnika koji su se okupljali u Ujedinjenom radničkom sindikalnom savezu Jugoslavije. Ubrzo je zapažen kao sposoban organizator i primljen u Komunističku partiju Jugoslavije. Organizirao je demonstracije i štrajkove.

Poslije okupacije zemlje, kao član, i zatim sekretar, Drugog rejonskog komiteta KP Hrvatske u Zagrebu, organizira omladinske udarne grupe, i sam sudjeluje u brojnim akcijama. S Antom Milkovićem i braćom Gluhak izveo je diverziju na pruzi Zagreb - Sisak, sudjelovao je i u hvatanju policijskog agenta Tiljka, a 14. rujna 1941. Izvršio je sa svojom grupom napad na grupu ustaša u Vrbanićevoj ulici. Tada je ranjeno 20 ustaša, ali je i sam Kroflin ranjen i uhvaćen.

Šesnaest dana mučen je u zagrebačkoj policiji. Nije priznao čak ni svoje ime. Podlegao je mučenju 30. rujna 1941.

Narodnim herojem proglašen je 14. prosinca 1949. godine.

[Zagorac]

Lisak Janko Puška

Rođen je 9. veljače 1914. godine u Šagudovcu, Donja Stubica, Hrvatska, u siromašnoj seljačkoj porodici. Škrta zagorska zemlja nije mogla prehranjivati obitelj Lisak, pa se Jankov otac uputio u svijet još prije prvog svjetskog rata. Poslije dvije godine uzaludnih traženja posla, vratio se kući; obitelj je morala živjeti i dalje u neimaštini, gotovo bijedi.

Ipak je Janko uspio završiti limarski i vodoinstalaterski zanat u Mariji Bistrici, i radio je kao radnik te struke sve dok nije pozvan na odsluženje vojnog roka, 1934. godine. Već u vrijeme šegrtovanja počeo se zanimati za literaturu o radničkom pokretu i za sam pokret. Čim je postao kvalificirani radnik, uključio se, kao izrazito aktivan Član, u rad Ujedinjenog radničkog sindikalnog saveza, popularnog URS-a, koji je u to vrijeme i u Hrvatskom zagorju postepeno prelazio u ruke komunista. Tada je postao i
član SKOJ-a. Isticao se u raspačavanju letaka, partijske štampe i drugih materijala. Registrirali su ga i organi vlasti kao "opasnog komunista".

Poslije odsluženja vojnog roka, zaposlio se u Zagrebu u jednoj radionici, i tu se još čvršće povezao s komunistima, radeći u sindikatima. Tu je 1935. godine postao i Član Komunističke partije. Bito je to vrijeme velikog komunističkog sindikalnog rada putem URSSJ-a, štrajkova i demonstracija, i sindikalnih i političkih. Na raspačavanju letaka komunističkog sadržaja, uhapšen je 1936. godine. Poslije toga ga je zagrebačka policija prognala iz Zagreba na pet godina.

Izvjesno je vrijeme živio u rodnom kraju pod paskom policije. Nije dugo izdržao u tom prisilnom boravku. Po nalogu Komunističke partije, i da bi izbjegao paski policije, upućen je na rad u Beograd, gdje je ušao u Pokrajinski komitet SKOJ-a za Srbiju. Na ovom poslu vrlo se brzo istakao kao sposoban organizator u učvršćivanju i širenju skojevske organizacije. Prelaskom u Srbiju mijenja svoje prezime u Lisjak.

Povjerena mu je i nova dužnost: godine 1940. postao je sekretar četvrtog rejonskog komiteta KPJ u Beogradu. Iskusni skojevac, komunist, neumorno je radio izvršavajući partijske zadatke. Uvijek se nalazio u prvim borbenim redovima, u vrijeme kad se i u Beogradu sve vise razvijao komunistički pokret. Na tom poslu zatekla ga je i okupacija zemlje, i Lisak se odmah, kao i tisuće drugih komunista, uključio u rad na pripremi za ustanak, na skupljanje oružja, organizaciju otpora okupatoru.

Prebacio se u Zemun, i tu postao sekretar Sreskog komiteta KPJ, u rujnu 1941. godine. Zahvaljujući njegovom neumornom radu, samoprijegoru i borbenosti, u Zemunu se, i u uvjetima okupacije, sve više počeo osjećati rad komunista — stvoreni su dobri temelji za djelovanje narodnooslobodilačkog pokreta. Zemun je tada imao oko šezdeset članova KP, a njihov se rad osjetio u svakoj ulici tog grada. Lisak je tada organizirao i rad tehnike Sreskog komiteta, koja je štampala vijesti i letke povodom tadašnjih burnih događaja. Odlazio je na sastanke ćelija u samom gradu, a bio je čvrsto povezan i s Okružnim komitetom KPJ u Beogradu, koji je neposredno rukovodio radom Sreskog komiteta.

Poslije velikih provala u partijsku organizaciju u Beogradu, u proljeće 1942. godine, imenovan je za sekretara Mesnog komiteta KPJ za Beograd, u ljeto 1942. godine. Na toj dužnosti ostao je kratko vrijeme, do siječnja 1943. godine. Uspio je, zajedno sa svojim drugovima i suborcima, uspostaviti dosta jaku mrežu partijskih delija u okupiranom Beogradu, obnovio je rad tehnike Mesnog komiteta i rad tehnika rejonskih komiteta. Uspostavio je dobre veze s partizanskim odredima i uspio u njih prebaciti mnoge kompromitirane drugove. Organizirao je i rad Narodnooslobodilačke fronte i skupljanje priloga za narodnooslobodilački pokret. Tada su bile stvorene i udarne grupe za uništenje neprijatelja u gradu. Učinio je još mnogo drugih stvari za uspješan razvoj narodnooslobodilačkog pokreta u okupiranom Beogradu. Medu posljednjim takvim važnim akcijama bilo je rasturanje letaka povodom 25-godišnjice Oktobarske revolucije, u studenom 1942. godine, i montiranje radio-stanice na Zelenom vencu, u siječnju 1943. godine.

Zahvaljujući provali policije u partijsku organizaciju Beograda, Lisak je uhapšen 16. siječnja 1943. godine, u Prištinskoj ulici. Dao je, prilikom hapšenja, žestok otpor, ali su ga policajci ipak savladali. Pred policijom držao se herojski, nije rekao niti svoje ime. Umro je od batina, u zatvoru Specijalne policije u Beogradu, poslije desetak dana.

Narodnim herojem proglašen je 5. srpnja 1952. godine.

[Zagorac]

Mrkoci Marka Marko

Rođen je 18. rujna 1918, godine u Poznanovcu, Hrvatsko zagorje, Hrvatska. Roditelji su mu bili siromašni, a otac mu je bio radnik u tvornici cigle "Zagorka" u Bedekovčini. Marko je završio strojobravarski zanat, i radio je najprije u tvornici koza u Poznanovcu, a zatim Zagrebu, Soblincu, Slavonskom Brodu, i drugdje.

Kao mladi radnik, uključio se u radnički pokret pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije — radio je u URS-ovim sindikati-ma. Angažirao se u radu s mladim radnicima, s omladinom, a 1939. godine postao je i član KPH.

Okupaciju zemlje dočekao je služeći vojni rok. Kad se vratio u rodno mjesto, odmah se povezao s partijskom organizacijom, koja je djelovala u tom kraju još od 1934, godine, i počeo raditi na pripremama ustanka, zatim na Sirenju organizacija NOP-a, na skupljanju oružja, na aktiviranju seljaka i radnika na političkoj platformi KPJ i KPH. U kolovozu 1941. godine odlazi, s grupom od petnaest članova KP, koje je i sam okupljao, u šumu Dubrava pokraj Poznanovca, gdje je organizirana partizanska jedinica. Tu je, u okršaju s neprijateljem, i lako ranjen.

Od ožujka 1942. godine, od vremena formiranja 1. zagorskog partizanskog odreda, vodnik je u 1. partizanskoj četi, koja je osnovana i koja je djelovala na području tadašnjeg kotara Zlatar. Medu borcima te čete istakao se u prvim sukobima s ustašama, pokazavši veliku hrabrost i požrtvovanost.

No, u rodnom Zagorju, u blizini Zagreba, nije ostao dugo. Već u svibnju iste godine odlazi medu partizane u Slavoniju; tu je boravio nekoliko mjeseci, ističući se u sukobima s neprijateljskim vojnicima.

Po naređenju Glavnog štaba Hrvatske, potkraj 1942. godine odlazi ponovno na područje Hrvatskog zagorja, da kao već iskusan borac i partijski radnik radi na širenju ustanka. Ovdje se bori ne samo kao partizan. Ispunjava i mnoge političke zadatke. Angažira se u radu na proširenju partijskih organizacija i skojevskih grupa u selima, na stvaranju kotarskih komiteta KPH i SKOJ-a, širenju mreže narodnooslobodilačkih odbora, organa narodne vlasti i drugih organizacija narodnooslobodilačkog pokreta. Posebno se angažira i na stvaranju 2. zagorskog partizanskog odreda — priprema njegovo formiranje.

U neprestanom radu, u bitkama s često nadmoćnijim neprijateljem, ističe se hrabrošću, smislom za organiziranje napada na neprijatelja. Ima i važnu funkciju u Partiji — do kraja rata Marko je sekretar Okružnog komiteta KPH Krapina.

Poslije oslobođenja zemlje, radi na raznim partijskim i drugim dužnostima. Završio je Višu političku školu "Đuro Đaković", i Višu vojnu akademiju. Radio je u CK KPH i postao njegov član, bio je poslanik Ustavotvorne skupštine FNRJ. savezni i republički poslanik od tada do 1974. godine. Uz to, bio je i sekretar Kotarskog komiteta KPH Kutina, Kotarskog komiteta Zlatar i Krapina.

Marko Mrkoci je bio i na mnogim odgovornim dužnostima u privredi: radio je kao generalni direktor kombinata "Jugokeramika" u Zagrebu, bio je predsjednik Udruženja nemetala Jugoslavije, potpredsjednik Skupštine grada Zagreba za privredu, predsjednik Privredne komore Zagreba, i generalni direktor Kreditne banke Zagreb a kasnije je umirovljen.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i niza drugih odlikovanja.
Narodnim herojem proglašen je 9. svibnja 1952. godine.

[Zagorac]

Mrkoci Franje Slavko

Rođen je 2. listopada 1922. godine u Poznanovcu, Hrvatsko zagorje, Hrvatska. Porodica u kojoj se rodio bila je siromašna: otac Franjo radio je na željeznici kao radnik, a malo zemlje nije bilo dosta ni za prehranu obitelji — osim Slavka, bilo je još sedmoro djece. Slavko je u Poznanovcu završio osnovnu školu i kovački zanat, pa je postao vješt u tom poslu, majstor.

U vrijeme kad je on završio zanat, počinje se u tom kraju aktivirati ilegalna Komunistička partija. Organizacija Komunističke partije osnovana je u Lugu Poznanovečkom, 1934. godine; njezina se djelatnost ubrzo pokazala medu ciglarskim radnicima "Zagorke" u Bedekovčini i Tvornici koža u Poznanovcu, kao i u ostalim radionicama tog područja. Radnici su se uključili u sindikate iz sklopa Ujedinjenog radničkog sindikalnog saveza Jugoslavije (URSSJ), popularnog URS-a, i počeli su organizirati mnoge akcije za poboljšanje materijalnog položaja i radnih uvjeta.

U tim akcijama sudjelovao je i mladi Slavko. Kao mladi radnik, učio je zajedno s drugima revolucionarnu teoriju i praksu, raspravljao o položaju radnika i mogućnostima njegove izmjene, o političkim prilikama u zemlji i u svijetu, o Sovjetskom Savezu, o komunizmu, o borbi koju je tada vodio španjolski narod protiv fašizma i o mnogim drugim pitanjima borbe za uspostavu boljeg, pravednijeg društva. Postao je član SKOJ-a 1941. godine.

Na tom poslu zatekla ga je okupacija zemlje. Odmah radi na pripremama za ustanak, na skupljaju oružja, održavanju veza između prvih grupa boraca i partijske organizacije. U kolovozu 1941, grupa od petnaest članova KP, naoružanih boraca, okupila se u šumi Dubrava blizu Poznanovca. Slavko je s njom bio u stalnoj vezi.

S još četrnaest skojevaca, u listopadu1942. godine odlazi u Kalnički partizanski odred. Oni su postali jezgro Zagorske udarne čete na Kalniku, a Slavko postao njezin prvi komandir. Tu se ističe velikom hrabrošću i vještinom u napadima na neprijatelja. Postaje jedan od najboljih mitraljezaca i bombaša u Odredu. Zbog drugarstva, brige za druge, pristupačnosti, omiljen je medu drugovima — takav je ostao u sjećanju mnogih svojih suboraca.

Zadaća Zagorske udarne čete bila je borba na teritoriju Hrvatskog zagorja, kako bi se omogućilo jačanje ustanka i revolucije u tom dijelu Hrvatske. Kao komandir Zagorske udarne čete, Slavko Mrkoci je prednjačio u mnogim njezinim oružanim akcijama, ali i u političkom radu medu stanovnicima tog kraja. Četa je, uglavnom, imala posebne zadatke, koje je dobivala izravno od štaba Kalničkog odreda. Posljednji takav zadatak bio je napad na jako neprijateljsko uporište u Varaždinskim Toplicama, gdje su bili ustaški legionari i domobrani.

Napad je izvršila Zagorska udarna četa, na čelu sa Slavkom, 21. rujna 1943. godine. Neprijatelj je dao otpor. Na kraju je došlo do borbe prsa u prsa. Slavko je i ovog puta primjerom pokazao kako se bori partizan,
heroj. Bacao je bombe na neprijatelje. Na kraju je pao, i sam pogođen neprijateljskom bombom.

Od prvog dana ustanka i revolucije cijela je njegova porodica sudjelovala u borbi: osim njega, poginuli su i sestra Tonka i brat Stjepan.

Narodnim herojem proglašen je 9. svibnja 1952. godine.

[Zagorac]

Car Petar Zvrk

Rođen je 2. travnja 1920. godine u Novakima. Donja Stubica, Hrvatska, u siromašnoj porodici. Električarski zanat učio je u Zagrebu, gdje radi do 1938. godine. Iste godine je ostao bez zaposlenja. Još kao učenik bio je član URSS i učestvovao u nekoliko štrajkova metalskih radnika u Zagrebu. Od kraja 1938. godine stalno se nastanjuje u Novskoj, gdje su se doselili njegovi roditelji.

Došavši u Novsku, počeo je da radi na stvaranju skojevske organizacije; 1939. izabran je za sekretara KK SKOJ-a za Novsku, a u decembru iste godine primljen je u članstvo KPJ. Neposredno pred drugi svjetski rat, veoma je aktivan kao član KPJ: učestvuje u svim akcijama KPH zbog čega je nekoliko puta hapšen. Poslije okupacije zemlje hapšen je u dva maha. Prvi put, maja; poslije maltretiranja bio je pušten iz zatvora; drugi put, oktobra, uhapšen je na ilegalnom radu. Tada ga je spasilo to što je, prema otisku zatvorskog ključa — u zgnječenom testu kruha — od komada plosnatog željeza sam iz radio ključ, kojim su zatvorenici otvorili vrata. Poslije toga je, oktobra 1941. godine pobjegao iz ustaškog zatvora i prebacio se na slobodnu teritoriju. Od tada, pa do završetka narodnooslobodilačkog rata, Petar Car je kao borac i vojno-politički rukovodilac; učestvovao je u mnogim borbama. Bio je komesar čete, komesar bataljona, zamjenik političkog komesara 12. slavonske brigade i zamjenik političkog komesara divizije. U borbama se isticao smjelošću i hrabrošću. Jednom, 1943. godine, 12. slavonska brigada, opkoljena je brojno nadmoćnijim njemačkim i ustaškim snagama. Kao član štaba brigade, bio je u bataljonu koji je dobio zadatak da probije neprijateljski obruč preko jednog visa. S brigadom je bilo dosta ranjenika, žena, iznemoglih staraca i djece, Nijemci su držali sve okolne dominantne položaje i zasipali bataljon vatrom. Pero Car je tada dohvatio mitraljez, i s šestinom boraca neopaženo zašao neprijatelju za leda i otvorio vatru iz neposredne blizine. Bataljon je tada u jurišu potpuno pregazio njemačku obranu. Brigadi je bio otvoren put, ranjenici su spaseni. U toku 1943. godine učestvovao je u svim borbama i akcijama 12. proleterske slavonske brigade: dva puta u napadu i prilikom oslobođenja Voćina, u borbama za oslobođenje Našica, Podravske Slatine, Virovitice i drugih mjesta. Učestvovao je i u akcijama na rušenju željezničke pruge Zagreb—Beograd, na području između Banove Jaruge i Vinkovaca, kao i u borbama 12. proleterske brigade u Hrvatskom zagorju, za oslobođenje Lepoglave. Prelaskom 12. proleterske brigade u Bosnu, učestvovao
je u borbama protiv četnika i drugih neprijatelja za oslobođenje Prnjavora i Banja Luke.

Godine 1944. Petar Car je u Osječkoj brigadi, koja u sastavu 12. divizije učestvuje u borbama oko Đakova, Našica, za oslobođenje Podgorača i drugim borbama. Jedan od najodgovornijih zadataka izvršio je aprila 1945. u Slavoniji, kada je bio na dužnosti sekretara Okružnog komiteta KP Nova Gradiška. Sa svega 15 naoružanih stražara trebalo je da između neprijateljskih jedinica sprovede 5000 do 6000 žena, djece i staraca, kao i bolnicu iz Pakraca s ranjenicima i bolesnicima. Neprijatelj se povlačio pred snagama JA sa Srijemskog fronta prema zapadu; zaprijetila je opasnost da zbjeg bude otkriven. Nijedan ranjenik, niti bolesnik, žena, dijete, starac, nisu pali u ruke neprijatelju. Poslije oslobođenja zemlje, Petar Car je obavljao mnoge političke i druge dužnosti. Bio je sekretar Gradskog komiteta KPH Zagreb, član CK SKH i CK SKJ, član Glavnog odbora SSRN, a biran je nekoliko puta za saveznog narodnog poslanika. Bio je predsjednik SUBNOR-a Hrvatske. Bio je Član Savjeta Republike, član Predsjedništva SUBNOR-a Hrvatske i aktivan društveno-politički radnik.

Narodnim herojem proglašen je 23. srpnja 1953. godine.

[Zagorac]

Borci Zagorskog partizanskog odreda

Prvi zagorski partizanski odred imao je oko 147 boraca.
Nije se moglo točno odrediti koliki su bili gubici odreda u mrtvima i zarobljenima jer se podaci razlikuju od neprijateljevih. Iako su imena mnogih boraca pronađena nemoguće je bilo pronaći sva.

U Prvom zagorskom odredu su bili:

Iz Kupljenova:

Josip Jandras – poginuo za prvih borbi u Zagorju
Stjepan Tucman - poginuo za prvih borbi u Zagorju
Bzik – ime nepoznato

Iz Pojatna:

Stjepan Filković – ranjen za vrijene prvih borbi u Zagorju, uhvaćen i strijeljan
Stjepan Zebec – uhićen, otjeran u Jasenovac, poslije rata živio u Zagrebu
Stjepan Misir - poslije rata radi u Vodnoj zajednici Kupljenovo
Karlo Zebec – uhićen, bio u logoru, poslije rata radi u bolnici na rebru
Slavko Vidak – poginuo
Nikola Jandras – poginuo prilikom borbi za Ludbreg

Iz Bregovljana:

Nikola Saša – kapetan JNA,
Stjepan Bzik - poslije rata živi u Pušći

Iz Hruščevca:

Mirko Barilović – zarobljen, poginuo u Jasenovcu
Josip Milić – zarobljen, poginuo u Jasenovcu

Iz Brdovečkog Prigorja:

Škrba – ime nepoznato, poginuo
Josip Širanović

Iz Jakovlja:

Ivan Krkač
Barica Krkač – ustaše su ju zarobile prilikom razbijanja Vračarićeve grupe, i izmrcvarenu vodili po selima, poginula je u Jasenovcu
jedan omladinac SKOJ-evac – ime i prezime nepoznato
Franjo Kuhta
Ivan Coha – kasnije poginuo
Đuro Đunđek – ubijen u logoru
Ivan (?) Svetek

Iz G. i D. Stubice:

Milan Kuren Gubec
jedan član Partije – ime i prezime nepoznato
Tomo Nikoličić
Ivan Landripet
Franjo Lacković

Iz Mokrica:

jedan čuvar u tvornici - ime i prezime nepoznato
Ljudevit Lončar – zarobljen i ubijen u Jasenovcu
Božo Lončar - zarobljen i ubijen u Jasenovcu
Josip Ščitnik
Dva borca iz Posavine - imena i prezimena nepoznata
Petar Lončar

Iz Velikog Trgovišća:

Franjo Tuđman – bio postavljen za omladinskog rukovodioca

Iz Brdovca:

Pavao Belokan – seljak, poginuo izdajom
Joža Širanović – radnik

Iz Novaka:

Pavel Videković – seljak
Tomaš Čahanić – seljak
Andrija Benceković – seljak

Iz Rakitja:

Ivan Sokolčić – seljak, poginuo

Iz Horvata:

Ignac Pipić – seljak
Tomaš - seljak

Iz Oroslavja:

Dva brata Lončara

Iz Zagreba:

Blaž Valin – sindikalni funkcioner, poginuo
Stjepan Glumpak – radnik, bio potpukovnik JNA
jedan krojač vojne bolnice – ime i prezime nepoznato
jedan stari građevinski radnik – ime i prezime nepoznato
radnik Nikola –prezime nepoznato
Tramvajski radnik – ime i prezime nepoznato
Maček – metalski radnik, ime nepoznato
jedan mladi Židov - ime i prezime nepoznato
Franjo Bajt – krojač, bivši oficir JNA
Dragutin Petrović, sindikalni funkcioner, poginuo,
Lazo Vračarić

Iz Dugog Sela:

dvojca seljaka - imena i prezimena nepoznata
drug sa Žumberka - ime i prezime nepoznato

Iz Sušaka:

Tomislav Radić – učitelj, poginuo herojskom smrću

Iz Bedekovčine i Poznanovca:

Alojz Čleković - poginuo
Valent Jakuš - poginuo
Pavao Jakuš - poginuo
Milan Vidiček - poginuo
Josip Jurin – poginuo
Viktor Vidiček – poginuo
Vilča Vidiček - poginuo
Rudi Vidiček
Marko Mrkoci
Dragec Glumpak – bio sekretar KK Ivanec
Draga Jakuš
Franc Jakuš
Ludva Vidiček
Kata Vidiček
Gustav Jurin
Štef Pozaić
Gabro Mrkoci
Josip Vidiček
Ruda Novosel
Josip Novosel
Josip Mrkoci
Blaž Jakuš
Lacko Jakuš
Tonč Jakuš
Janko Čajko
Josip Špiranec
Mato Špiranec
Antun Špiranec
Ivan Špiranec
Alojz Špiranec
Ivan Jadan
Jura Glumpak – zvjerski ubijen
Antun Pilek
Franjo Pilek
Viktor Car
Gabro Jug
Viktor Jakuš – poginuo
Josipa Špiranec – kasnije uhapšena i ubijena od Gestapovaca u Začretju 1943. g.

[stric]

Oprosti te mi svi (ponajvise ti druze Zagorac) ,ali meni je se "malo" (malo
vise ) steglo u grlu i grudima da bih mogao ovo "presutiti" !!!
Najradje bih vristao !

Koliko mladih ali i starih ,postenih ,dobrih ,hrabrih ,LJUDI ,je izgubilo svoje
zivote za Socijlalisticku Jugoslaviju i za Komunizam ,a mi danas ovdje
"mislimo o svojoj buducnosti" i zbog straha (od novcane ili zatvorske ) kazne , sutimo i povijamo se ,izmisljamo sve moguce razloge "protiv" ,
a sve one argumentovane ,dokazane ,ostavljamo negdje daleko ,
daleko iza ledja ,obarajuci pogled ka zemlji a istovremeno "stavivsi"
teret lose savjesti i suza na svoja pleca ! Ja neznam koliko jos dugo cu ja
nositi svoj teret ,ali znam ako ga uskoro nezbacim ,da ce mi i zadnja
kap pozitivne energije biti potrosena , uzalud !!!

Kao sto je drug Tito rekao "Mi smo MORE krvi prolili za TO ,
BRATSTVO I JEDINSTVO , i necemo dozvoliti nikome da nam rusi
to bratsvo i jedinstvo ,i zajednicki stecenu SLOBODU !!! "

TITO JE TU , JER ,
MI SMO TITO !!!


HASTA LA VICTORIA SIEMPRE !!!

[Zagorac]

Cijenjeni druže Stric,

Razumijem što želiš reći i ne mogu ti zamjerati ni da hoću. Svi mi znamo koliki je danas rizik biti komunist, ljevičar ili čak samo simpatizer.

Živote je dalo puno ljudi u toku borbe ali mi moramo pokazati da žrtve nisu bile uzaludne i da sve što radimo pridonosi boljoj budućnosti.

Tko zna što nam budućnost donosi, možda smo mi ta generacija koja će opet biti "rođena u buri" a možda smo samo jedna stepenica više u toj borbi.

Striče, strah je prirodan u svakom čovjeku i on nas tjera dalje.

Koliko god sada nama teško bilo moramo znati da ništa ne radimo uzalud, generacije koje će doći nadovezat će se na našu borbu i zbog nas će znati da moraju dalje sve dok ne ostvarimo željeni cilj!

[stric]

[Zagorac]

Druže Stric,

Pa naravno da će biti nove generacije, nove generacije već sada dolaze do izražaja. Ti si napravio veliku stvar samim time što si napravio ovu stranici i sam forum. Prošlo je puno vremena dok se i ja nisam uključio u diskusije, prije sam stalno svraćao sa stranice na stranicu ali uvijek sam se zaustavljao na Slobodnoj Jugoslaviji.
Ja sam imao tek nekoliko godina kad se Jugoslavija raspala i nitko mi nije pričao kako je bilo tek panekad iz priča roditelja sam vidio kako je bilo.
Vi ste pokazali da još ima onih koji se bore, a ja sam prihvatio tu borbu jer na mladima svijet ostaje. "Ono što ne učiniš danas ostat će za sutra", ono što ste vi napravili nećemo morati mi mladi!
Kao i većina mladih mislim da mogu promjeniti svijet, tvrdim da to nije san i iluzija jer vi dokazujete suprotno!